Dragi moj prijatelju!

Mnoga sam prijateljstva trapavo pogazila. Sram me je zbog toga. Na štipanje sam vraćala ugrizom. Na tuđi ugriz bi mi skliznuo otrov s jezika ili prsta. I eto nevolje!

K vragu! Nakon određenog vremena ja bih htjela da je sve isto kao i prije, ali nemam pet godina. Poneke stvari (mi) se i s razlogom ne opraštaju. I tako na neke ljude zaboravim. Sjetim ih se tu i tamo. Uglavnom po lijepom. Nasmiješim se i, nakon slatkog prisjećanja, vratim ih u pretinac prošlosti. U njoj ih nesmetano volim.

S tobom to baš i nije tako.

Zašto te imam potrebu često "vaditi" na svjetlo dana? Zašto sam svako toliko tužna jer se nikada više nismo "čuli"?

Je li to što sam imala s tobom bilo prijateljstvo ili pola godine virtualne psihoterapije, ne znam.

Znam samo da si jedna od najčistijih duša koje sam srela (iako se Kuma ne bi složila s time). Moj mentalni blizanac, samo zdraviji.

Svako toliko (i po tko zna koji puta) imam potrebu izreći ti koliko si mi onda značio i koliko si učinio za mene.

Evo me, tri godine poslije. Već dugo svoja i već dugo sigurna u to što želim i ne želim, s manjim ili većim omaškama.

Život prolazi. Djeca rastu. Zdrava su i pametna. Kuća mi je dom. Na istom poslu isti dobri ljudi. Ako bih trebala ocijeniti svoj život, bio bi zadovoljan opisnom ocjenom koju bi od mene u povjerenju čuo.

Pa zašto ti onda sve ovo pišem?

Ne želim kopati po prošlosti. Ne želim te uznemiravati. Samo imam potrebu reći jedno veliko hvala za svo tvoje strpljenje, za to što si me toliko imao rad. Za sve što si učinio za mene.

Znaš da bih ti sve ovo napisala mimo očiju drugih ljudi, samo da te nisam onako glupo natjerala da se u potpunosti makneš iz mog života, pa sad nemam gdje pisati ove intimne stvari.

Oprosti na eventualnim grubostima. Oprosti mi na drugim prekinutim prijateljstvima iz tog tužnog i mučnog razdoblja mog života.

Kokane moj!

Želim ti sve najbolje. Odavde do Neba.
Tebi, Tvom Anđelu i Z.

Sretna Ti Nova.

I samo da znaš.. Ovo nije patetično, ni (barem ne previše) disocirano pismo. Pisano je u dahu i bez potrebe da se bilo koga dojmi, ali i otkriva mene, tebe, bilo koga ili šta nebitno ljudima oko nas. Jako mi fališ, ali imam osmijeh od uha do uha.

Voli Te Tvoja garava mišica

Bilo je vrijeme da maknem onu fotku iz boxa. Stara je već treće ljeto. Uglavnom, sve prolazi, ali neki restorani ostaju. Živi bili.

Od danas zaista nemam dlake na jeziku. Oprala sam zube depilacijskom kremom.

Ljudi se dijele na one koji se rađaju i žive vjerujući da je svijet dobro i sigurno mjesto, a ljudi dobrohotni, sve dok se u drugačije ne uvjere i one koji vjeruju da svijet nije dobro mjesto, a ljudi nisu dobrohotni, sve dok se drugačijima ne pokažu.

Često se uhvatim u razmišljanju kojima je lakše? Ili teže, svejedno.

Ako je i ova tipologija kao i sve ostale površna i neistinita i ako ipak postoje iznimke, onda je to moja prijateljica T.

Ili ja samo nisam uspjela dokučiti kojoj skupini ona pripada, pa se branim zaključkom da je iznad ove ljudske naivnosti ili sitničavosti, ovisi o tome kojoj skupini vi i ja pripadamo.

Davno, prije 4 stoljeća, kad sam na ovoj ravnoj i napaćenoj zemlji počela pisati blog, zvao se Malo odmaka. Na koncu je on (skupa sa mnom) postao puno odmaka, iako sam mu u međuvremenu dala neko sasvim drugo ime . To sam možda ja.. Jesam li zapravo? Ili samo ne želim više šakom i kapom dijeliti najranjiviju sebe?

A T.? Nju sam upoznala baš tu, na samom prapočetku, prije davna 4 stoljeća. Ona je još uvijek stabilni Odmak.Točno na dobrom mjestu da shvati kako se ljudi ne mogu shvatiti, ali ipak ne treba odustati od njih.

T., ti voglio bene. Ti si moja prijateljica, moja druga majka. Ti si žena kakva bih za 27 godina željela biti. Točno toliko je Zemljinih plesnih sezona između nas, ali su nama nebitne. U nekom životu smo se rodile bliže i kilometrima i minutama.

Postoje ljudi koje osjetite. Na prvu. Na daljinu. Na sasvim čudnim mjestima ili prilikama koje to, na prvi pogled, nisu. Ljudi koji te „dobiju“ isti čas, a sasvim si siguran da te u suprotno neće uvjeriti.

T., hvala ti što si jedna od njih. Hvala ti za prekrasno ljeto. I Tebi i ljudima s kojima si me upoznala. I onima koje sam upoznala na putu od Tebe, iako su me neki ostavili s upitnikom nad glavom i gorkim okusom da nikada neću dobiti ispisnicu iz kluba br. 1.

Kochano, hvala Ti za sve.

Ovo je država i narod nevjerojatnih svojstava.

U svakom barem malčice normalnom društvu bi bilo moguće da premijera zateknu s prstima u pekmezu, jer je kriminal i korupcija nešto što je, nažalost, bolest koja se teško iskorjenjuje – i u najzdravijem društvu se javlja tu i tamo, pa čak i prilično „tamo“ (mislim na strukture vlasti), ali bi bilo nemoguće da je osim premijera i pola vlade iste stranke na čijem je čelu bio premijer, ogrezlo u kriminal, a netko zbog toga tvrdoglavo odbija ne samo podnijeti ostavku, nego i raspisati nove izbore.

U svakom iole- još uvijek- barem malo normalnom i moralnom društvu, čije se tijelo akutno ili već kronično razboljelo od bolešćurina kao što su nesposobna vlada, nezaposlenost, siromaštvo i hobotnica čiji novi korupcijski repovi izviru iz dana u dan, ali mu je ostalo zdravog razuma, građani bi se protiv bolesti borili svim raspoloživim legalnim sredstvima (mirnim prosvjedima, peticijama i štrajkovima), pa tek onda i osobito onda ako bi vlada reagirala represijom, krenuli u dizanje revolucije. Krajnja stvar bi bila razbijačina i pohod na linč.

U svakom normalnom društvu bi u situacijama velikih kriza poput vlasti koja je izgubila kompas i/ili anarhista koji bez ideje i srljaju na zgradu vlade (što bi tamo radili da ih policija kojim slučajem pusti??), postojala ona kritična masa intelektualaca koja bi digla svoj glas. Pozvali bi premijera da raspiše izbore. Osudili bi ponašanje vlade. Dali podršku prosvjednicima. Osudili vandale. Pozvali na razum.

Na žalost, u ovoj državi jedino policija funkcionira onako kako bi to činila u svakom iole uređenom društvu. Radi ono što joj je posao. Ok. I mediji. Oni rade čak i više nego bi trebali. Važno sutra prodati novine. Mučka đubrad!

Vlada je pijana ili drogirana (ja drugačije ne mogu objasniti taj iznenadni simptom sveopćeg autizma), fejsbukovci (ma što to značilo) divljaju gradom, blogeri (osobito oni su uvijek rado na liniji) se zgražaju jer je policija nekoga opalila pendrekom, zaboravljajući da je taj netko lupio policajca znakom po glavi (ovo je pjesnička sloboda), te da je omjer ozlijeđenih 21 policajac : 12 građana, intelektualci šute, izuzimajući svećenika koji u ovom kaosu šokira prisebnošću, a ja po tko zna koji puta želim na Novi Zeland.

Prirodne katastrofe su puno iskrenija stvar. Kad ti potres sruši kuću, znaš da nije moglo drugačije.

Pretostavimo da u džepu ipak imate nešto kuna. Krećete u nabavku. Nije lijepo da vam virim u košaru, ali učinit ću tu pomalo nepristojnu radnju.

Bacite letimičan pogled na ono što ste kupili.

Odlučili ste se za uglavnom domaće ili uglavnom strane proizvode?

Da preformuliram pitanje: koje proizvode preferirate (domaće ili uvozne) i zašto se na takav izbor odlučujete (cijena, kvaliteta, nešto peto...)?

Ministar iseljeništva Srbije najavljuje kako će od Hrvatske tražiti da srpska nacionalna manjina dobije konstutivnost.

Što mislite o tome?

Edit: Evo, da dopunim (nije fer da stavim ovako kratak post i onda ostavim cijenjene blogere da vire i ne znaju što bi komentirali, a da nikoga ne povrijede).

Bookeraj je ostavila jedan vrlo mudar, trezven i neobojen emocijama - komentar (kao što ona to uglavnom čini). Ona misli da ne, kako se ne bi doveli u prilike slične onima koje su u susjednoj BiH. Slažem se.

S obzirom da se u našem susjedstvu nalazi Srbija u kojoj, htjeli mi to ili ne, postoje nemarginalne političke opcije utemeljena na idejama koje su u svojoj suštini pogubne i za fizičku opstojnost Hrvata (počevši od teorije da su Hrvati zapravo pokatoličeni Srbi, te do one da su genocidna nacija kojoj su Srbi podarili državu, pa je prema tome mogu i uzeti), a da su Srbi iz Hrvatske u povijesti bili instrumentalizirani od strane iste - dakle, zemlje Matice (baš u cilju ostvarenja ideja koje su protiv interesa hrvatskog naroda), zamisli u koju bi pat poziciju sebe stavili?
Svaka iole ozbiljna odluka ovisila bi o Beogradu. Sada, zahvaljujući greškama naših političara iz razdoblja Domovinskog rata i poslije njega (prije svega mislim na ratne zločine pod i bez patronata i neblagovremeno procesuiranje istih), ovise samo neke. Nažalost.

To me dovodi do sljedećeg pitanja: jesmo li zreli kao državotvorna nacija? što nas razlikuje od Nijemaca, Engleza, Francuza, Talijana, Rumunja, Grka?

Iako imam objektivnih razloga prvi ovogodišnji posta započeti optimističnim i lepršavim temama (uvrštena sam u kalendar spisateljica koje su obilježila 2010, dobila sam tromjesečnu financijsku potporu za roman za djecu u nastojanju – što opet znači da ću proljeće dočekati ne opterećena financijama i minusom na tekućem računu, djeca mi već 10 dana na zimovanju – zdrava, vesela i razigrana), ja ne mogu a da ne zacvilim:

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

A. G. Matoš

Dakle, tu sam negdje.. Između gore napisane pjesme - neuspjeha mene kao dijela jedne zajednice i osobne sreće. Silno tužna što se zbog nemorala i nemara hrvatsko klatno opet snažno ljulja između krajnje lijevog i krajnje desnog, koseći sve one poštene i ustrajne, koji se ne srame reći Ja ovu zemlju volim i ta ljubav nema veze s bilo kakvom mržnjom, a posebno ne s premijerom i strankom koja ju je pribila na stup srama.

Uzmite ono što vam je od mene draže.

Sretan vam Božić i Nova 2011., dragi moji!

i još malo KLIK

Rekao mi je šepavi Joca, Verin sin, da uzmem samo najvažnije. Izvukao me iz podruma i odtepao:

- Teta Bozice, ja idem naci svoje, a vi zulite kuci i uzmite sa-aamo vaazno. Ne vucite gluposti jer kazu da nam neecedu dati u autobus. Kazu jos i da nas voze u Sid, pa da onda idemo ku-u-d koji…

Kako je mogao znati da ćemo otići bez njega? Nije. Kao što nije znao ni pucati iz snajpera. Ali, hajde, dokaži ti to onoj sili.

- A što su im to gluposti, dijete moje?- vikala sam za Jocom, ali me zaglušila tenkovi. I olovo u vlažnom zraku, što se već mjesecima ljepilo za naše misli, srca, riječi. Kapalo po našoj nadi. Nije me čuo. Zamakao za ćošak, vukući tu jadnu nogu

Izašla sam iz podruma i krenula prema kući. Prvo polako. Onako, oprezno, kao da zalazim u sasvim nepoznat i tuđi kraj, a ne u ulicu u kojoj sam odrasla, u kojoj sam znala svaku mačku i mačka mene; svaku voćku, prozor na kući i komšijskoj duši. Više od deset dana nisam udahnula friški zrak. Ni sad ga nisam uzimala punim plućima, već plitko. Kao da će me disanje odati. Ako zinem jače, mislila sam, zacičat će muka i bol. Trgnut će ih jecaj.

Gacala sam ozeblim stopalima po kršu na cesti, a onda, odjednom, požurila… Gotovo sam trčala. Klimavo, ali ipak trčala, prvi puta nakon djetinjstva, ne okrećući se ni lijevo, ni desno. Iskreno govoreći, ne gledajući ni ravno, već samo dolje, u svoja bolna stopala i ono po čemu sam ih sada lomila: hrpe cigli i razbijenog crijepa.

Ima li moja kuća krov?
Ima li moja kuća krov?
Ima li…?

Opsjedalo me je. Grozničavo sam vrtjela to pitanje, kao da je uopće bitno ima li ili nema, jer, evo, za malo pa me nije bilo ni mene ili, još gore, kad pomislim možda me uskoro neće biti. Ni mene – žive, a ne krova. I što će mi krov, ako me pod njega neće pustiti?

Ima li moja kuća krov?!

Ima! Kad napokon skupim snagu podići glavu, iza ćoška ću ga jasno vidjeti. Tu je, kao kapa na okrhanoj sirotici. Fali dikoji crijep, ali ipak je to krov.

Prozor do ajmforta, od spavaće, visi pritisnut napuklinom iznad samog okna. Krilo mu se klati zajedno s komadima stakla koji su se, čudom, oteli granati i nisu htjeli dalje od kita. Reklo bi se da nisu zalijepljeni u to drvo još prije onog rata. Firanga, sva mokra i izderana, visi kao na predaju… Evo me, predajem se, radite od mene što hoćete, samo neka bude brzo i neka ne boli puno…Evoooo, predajem se, nekada sam bila bijela.

Šta mi je najvažnije, ne mogu se sjetiti, a sve su bliže. Sve se glasnije puca, pjeva i ljuta sam što mi je mozak baš sada stao. Ne osjetim više ni glad, ni zimu. Ne bole me kosti. Ne osjetim kako mi ciple puštaju ledenu vodu.
Gleda me s strehe pokisli golub. Nakrivio glavu pa guče nešto kao: Plače Bog, plače…Božice moja,plače… a uskoro ćeš i ti.

Ništa od tijela više ne osjetim. Samo se sve gore ljutim na svoju muku, jer se ne mogu sjetiti što mi je najvažnije.
Najradije bih kleknula u bašču i kopala golim rukama, rovala sve dok mi jagodice ne iskrvare. Sve do zadnjeg narcisa, tulipana. Kao gladna voluharica. Skupila iz blata po koje sjeme maka, dragoljuba… Sjeme po sjeme i blato na kojem sam rasla, a onda sve to strpala u najlonsku vrećicu.

Ruka mi se trese dok otključavam ulazna vrata i ne mogu nikako pogoditi ključanicu. Vrtim se i okrećem ključ, guram ga iz druge, treće, pa razmišljam što sam kog vraga zaključavala kad su ionako stakla na prozorima otišla, a nije mi imao ko prikovati daske? I onda opet, ko po musu, uđem i zaključam iza sebe. Bože, jesam li skroz poludjela?
I evo me, tu sam. U hodniku. U mraku svoje kuće. Iste one kuće, sunčane i tople na taj peti dan rujna 1950, kad me je teta dovela iz Sremskih Karlovaca i koju sam po oporuci istoga dana rujna, samo trideset godina kasnije, i dobila.

Gazim po staklu.

Svijet se izokrenuo naopako. Pod mojim nogama pucaju žarulje, lusteri, vaze, porculanski anđeli i Gospe. Pršte toliko glasno da isprva ne čujem buku s ulice.

- Teta Bozice, teta Bozice!!

Dijete moje, ne znam što je važno!, taman sam izustila reći, kad na krevetu spavaće sobe, iste one u kojoj sam dugo vremena zamišljala kako ležim s mojim Dragutinom, lijepim i zdravim, ugledam ostakljen portret tetinog nesuđenog muža. Nasmiješeno lice Židova Isidora Hephnera. I njega su na silu odvukli iz Vukovara.
Neću valjda kao on? Od te pomisli prođe me jeza do korijena kose. Neću, sigurno!

- Teta Bozice! – čujem Jocu kako viče, pa nastavlja skoro plačnim glasom – Di je baba, jebemu sunce, ako zakasnimo poklat ce nas ko pilice!

- Evo me, tu sam… Ne laj!!

Zgrabim Isidora, tresnem njime po stranici kreveta. Žmirećki, da mi staklo ne iskopa oči. Iščupam ga van iz okvira, pazeći da mi krv s prsta ne pokapa papir. Obrišem šaku o prekrivač i onda ga, na brzinu, uvijem u rolnu.

- Ti ćeš, Isidore, sa mnom. Važan si mi! Ne znam zašto, ali si važan!

Otključam vrata i ovoga puta namjerno - zaključam.

- Sta to nosite, kog vlaga?! – čudi se moj Joca.

- Ne pitaj puno! – ušutkam ga i otkinem s prozora mokru firanglu. – Ko zna, možda nam ovo zatreba.

On me u čudu pogleda i mahne rukom svojoj majci i grupici koja je već čekala. Zove ih.

- Di ti je otac? – pitam ga.

Samo sagnu glavu.

Išla sam prva. Koračala sam s firanglom u jednoj, a Isidorom u drugoj ruci. Do Šida smo stigli svi iz naše grupe: Vera, stari susjedi Bogner, ja i Isidor. Samo je Joca odšepesao u smrt.

(Dragoj S.)