Neam reči..

kategorija posta: zdravlje bližnjih

U neka ne tako davna vremena, dok sam vjerovala u blog kao zonu ozona, dok sam pisala nesputano, naivno iskreno, bez znanja da će se poslije naći čak i nedobronamjerni kopači po bespućima arhivskih rudnika, u vremena dok sam djetinjasto cvrkutala i postala pjesme i pričuljke, dok smo po blogu kao blesavi pisali još blesavije (a tako nevine) zadaće, u nečijem se postu našao i ovaj popis:

Povuci-potegni : Sve prednosti LCD tv-aparata ili (ako je prvo predosadno) sve prednosti situacije kada ti auto guma ima ime Kata.
Filipinka : Kako bih ja spriječila krađu na primjer osigurača u mojoj firmi.
Skaska : što za mene znači lijeva muha?
Fulvus : zašto želim hodajuće biljke?
Champ : zašto neću vunenu kapicu kad je vani tako hladno?
DJ : kad bih ja mogao napisat malo duži post?
NF : kada je dizanje u 5 ujutro opravdano?
Lorna : Kako da budem bolja prema svojoj mački? Zar mislim da je izbacivanje iste na snijeg humana gesta?
Valisa Mei : Koji je najmanji broj vješalica s kojima bih mogla živjet?
Tyche : zašto češljam kosu petardom? Zar nisam čula da postoji češalj?
Viola :Zašto luđacima govorim da su ludi? Zar mislim da će se onda opametiti??
Zvrkica : Da li ću još ove godine napisat bar jedan post?
Propheta Nemo : Moja dilema :zašto ubijam miševe u svojim pričama?
Zelena : biciklom po Slavoniji.
Kengur : Lažni moral. Što je to?
romantales : Kako ostaviti komentar na mom blogu. Uostalom KAKO uopće doći do linka mog bloga?
Plava zvijezdica : Inspiracija, što je to?

zona z. : sama odabire temu. i piše priču. koja završava HAPPY ENDOM!

...

Malo se zezam, molim ne ljutite se....
Ionako svi imate već zaokružene jedinice na polugodištu iz navedenih tema, i sumnjam da bi se to dalo ispraviti jednom domaćom zadaćom..

Komentari:

:))))))
računa li se dobar seks u happyend?
p.s. zbilja, u tvoju ili moju bilježnicu? ;) (Zona Z. 20.12.2007. 12:41)

@zona
računa.
:)) gdje hoćeš..:)) bit je u happy endu..:))) (levant 20.12.2007. 12:56)

Sutradan san autorici posta poslala priču. Doduše, s lagera. O ženi koja sanja kako je zaručnika prevarila s Yullom Brynnerom. Happyend se sastojao u činjenici da je naučila lagati.

Autorica mi je poslije napisala:

Dobar učenik je dobar učenik.
Stoga Zona Z ima peticu zaokruženu
na polugodištu
i peticu iz zalaganja
i peticu iz vladanja
i 3 iz fizike.

Levant. Smijala se. Lupala prigodne ikonice na kraju svake rečenice, najčešće posezala za . Ali, ako ste bili imalo izverzirani, mije vam mogao promaknuti duboki nemir i neka nedefinirana tuga.

Iz ove perspektive, nikako se ne mogu sjetiti svih detalja, ali znam da je na nekoj razini komunikacije (komentar, mail) do mene došla informacija o zdravstvenom problemu. Nije bilo riječ o otvorenoj priči. Samo naznaka. Nešto što će se svakako riješiti. Da, sigurno. Nešto što samo drugima ne završava dobro. A nama i našim bližnjima mora. Sve će biti OK.

Tada je, potaknuta njezinim zdravstvenim problemom, nastalaprava priča s happyendom.. Do danas, jedna od rijetkih iz „opusa“. Sve u svemu, mislim da je to bila ta domaća zadaća koju sam dan-dva prije onako ofrlje odradila.

Prije tri mjeseca karcinom je pokosio mog oca. Bio je borac. Zadnjim atomima snage on i ja smo gradili. Materijalno opterećena post- razvodom i recesijom, upustila sam se u veliku gradnju svega onoga što je ostalo nedovršeno u mojoj (i bivšeg supruga) kući, jer sam znala da će otac tako mirniji umrijeti. U najtežim bolovima, u situacijama kad nikoga nije mogao trpjeti kraj sebe, zivkao bi me telefonom i raspitivao se o tome kako napreduje gradnja.

Ljudima sa strane bi cijela ta situacija mogla izgledati nenormalno. Gotovo bešćutno.

Otac joj umire, a ona gradi kao pomahnitala.

No, navečer, kad bih došla i sjela pored njegove postelje, on bi živnuo i ja bih mu pričala o tome što sam sve napravila, dogovorila, ugovorila. Tko će mi zidati vrtnu kućicu, tko postaviti pločice u gornju kupaonu. Koliko košta stara opeka, a koliko su limovi za oluke. On bi tražio komad papira i olovku, pa računao. Čak i kada se počeo sve više gubiti, ne bi zaboravio o čemu smo jučer razgovarali. Kad je umro, majka mi je rekla da nisam ni svjesna koliko sam usrećila svoga oca. Nisam ništa odgovorila. Ljudi vole na različite načine. Moj je oduvijek bio pomalo nakrivo.

Zašto sve ovo pišem? Zašto kopam po Levantičinoj i mojoj arhivi i tražim post u kojem se nalazi napisana zadaća, pa onda, pišući joj neku vrstu homagea, završim na bolesti i smrti vlastitog oca? Zašto kopam po dječjim igračkama i tražim zmijicu koju je isplela za moju kćer, a ova je potom iskoristila za "mačji rep" s kojim je po cijele dane hodala po kući.

Levant i ja se nismo čule ni komentirale više od godinu dana, a zadnji puta smo se vidjele prije dvije. Nisam zapravo ni znala što se s njom događa. Nismo bile prijateljice. Ne znam čak ni jesam li joj uopće ostala/bila uistinu draga, što je u ovom kontekstu posve nebitno. Jedino mi skupne fotografije govore da smo se u tih nekoliko susreta uživo tako puno i od srca smijale.

No, nakon vijesti o njezinoj smrti i gorkog osjećaja da sam joj pisala priču sa sretnim završetkom, a ona ga nije „odradila“ kako spada, osjetila sam potrebu napisati post s posvetom. I odjednom su krenule slike o ocu. I suze koje nisam stigla isplakati. Nisam stigla ili mogla izbaciti do kraja.

Sjedila sam za tipkovnicom i plakala za ocem, za Levant i njezinim blesavim zadaćama koje nam je, najgolija i najbosija na svijetu, davala; za njezinim Malim crnim psom koji ne razumije što se to, dovraga, sada dogodilo; nad ljudskošću na blogu u koju sam baš u vrijeme druženja s Levant i ekipom tako silno osjećala (znači, plakala sam i nad sobom, sebično... skroz), pa nad činjenicom da je ovo danas mjesto na kojem su svi depresivni, optužujući, defetisti, destruktivni, puni energije koja te tjera da odeš i više nikada u adresar ne upišeš: www.bog.hr.

Kada i kako se dogodio trenutak kad su ljudi prestali pisati priče, pjesme, zadavati jedni drugima blesave zadaće, a počeli jedni drugima prišivati etikete nacista, fašista, komunjara, zlom nad svim zlima, samo ako su se usudili misliti drugačije (pa čak i kada nisu u pravu), biti drugačijima; ako su im koji puta slučajno ili s nedovoljno nepromišljenom namjerom stali na žulj. Gdje je nestao bloger? Plakala kao plačipička nad plačipičkama, a čak već odavno nemam ni PMS (bit će da je moj rak je sjeo na ramena djevici i preuzeo uzde, sunašce mu kalajisano, horoskopsko... sutra ću ga pridaviti).

A svi ćemo putem kojim je neki dan otišla Levant.

Namaste, draga Levant.. Namaste.. Sjećaš se? I tu sam zadaću rješila. Štreberica. I plačipička.

Jučer sam u jednom komentaru spomenula Vladu Gotovca. U kontekstu ljepote življenja u bivšoj državi. Točnije, u bivšoj državi 1971. Nekako baš u vrijeme kad je pisac ovih redova ostavljao pelene i igrao se u prašini. Vjerojatno je i zapiškio koji puta.

Slučajno ili ne, danas je na blogu Gotovac (a Nije Ante) višekratno spominjan. Ponajviše u kontekstu dostojanstva.
.
Bilo je i linkovlja na njegove govore. No, ovaj nije spomenut:



Vlado drži govor. Negdje sam u masi ljudi. Ponajviše žena. Doputovala sam iz Beograda. Na prepad. Što bi rekao jedan uvaženi kolega "dojavljeno mi je...". nakon što sam sa skupinom beogradskih aktivista sudjelovala u anti-ratnim prosvjedima ispred General-štaba, potom sprovedeni na Topčider . Na koncu sam završila u jednom od autobusa "Bedema ljubavi". Dakle, imala sam izbor. Ostati ili otići. S obzirom na razgovor koji je te večeri obavljen sa mnom (ali i sa svim beograđanima koji su se usudili prosvjedovati) ovo drugo mi se učinilo nekako bezbolnije (sad čitateljima ostavljam da donosi zaključke. na njih neka slobodno, po vlastitom izboru, nacrtaju i po koji cvjetić i leptirić. radi ljepšeg ugođaja, da ne kvarim trend).

I tako sam se "dostojanstveno" našla u sred Zagreba i slušam Gotovčev govor. Praznog džepa. Pri tome ne mislim nužno na novac za hotel, podstanarstvo, život... Već na papiriće s adresama ili broje telefona na koji bi se mogla nekome obratiti. Smještam se kod žene koja je išla u Beograd tražiti da joj puste sina čiji je vojni rok završio ima više od mjesec dana (Hvala obitelj M., prepoznat će se, ako tko kojim slučajem ovo čita).

Danas, nakon što mi je koncepcija o otplati stambenog kredita i pokrivanju životnih troškova poremećena po stoti put, nakon što sam napravila još jedan rebalans vlastitog kućnog budžeta, nakon što smo svi skupa pokradeni i što nema neke velike nade da će nam sutra biti bolje (bojim se da se u ovoj zemlji mijenjaju samo boje, ali ne i ljudi), ponovno slušam Gotovca.

Da ne budem prosta, ali j...š. mi sve, ako ovakav isti govor ne bi mogao održati i danas. Na nekom drugom trgu. Samo da je živ. Da mu duša ne leti vječnim lovištima.


Dragi Vlado,

Odlučila sam ti naškrabati malo pismo. Iako je to danas vrlo nepopularno, ali ja ti najiskrenije moram priznati da se ne sramim tvog domoljublja. Ni svog, ma koliko to neki držali primitivnim. Tada sam skupa s tobom mogla i umrijeti. Ako je trebalo, baš na tom trgu. Imati pravo na vlastito dostojanstvoe bilo je ispred svega. Tako si govorio ti, a meni su baš gazili i zadnju trunku dostojanstva.

Danas, oprosti, ne želim umirati. Ne pada mi napamet. Sutra ujutro moram zamutiti čokolino i napraviti topli sendvič od sira. I uopće ne mislim da je to nedostojanstveno. Ja sam poduzela sve što je bilo u mojoj moći. Sigurna sam u to. Na stranu moja politički angažirana mladost (novinski članci, prosvjedi i ostali bakrači). Govorim o punoljetnosti. Odraslosti.

Dragi Vlado, pazila sam za koga glasujem. Vrlo. Nisam pazila s kime se družim. Tuđa krvna zrnca nisam prebirala, niti drugima dopuštala da analiziraju moja (osim kad bi mi palo željezo). Učila sam. Radila sam. Volontirala sam. Tugovala i zabavljala se.

No, više nisam sama. Razumijet ćeš. Iza mene će ostati dvoje djece. Kako sam umjela, odgojila sam ih.
Ostat će iza mene i kuća. Pa i osiguranje za kredite, ako riknem protiv svoje volje i ne isplatim na vrijeme tu istu kuću. Ako me prije plana, zbog silnih tuđih i osobnih rebalansa, ne sredi kakva račina.

Ali zbog dostojanstva više nikako ne kanim i nemam pravo umirati.

I samo da ti kažem, ja se ne sramim što na svijet ne gledam crno-bijelo. Ne sramim se što ne hodam za gomilom. Ne sramim se što zemlju u kojoj živim volim na način na koji se voli vlastiti dnevni boravak. Mjesto gdje se voliš vratiti, odmoriti, objedovati, živjeti sa bližnjima. Na kojem se osjećaš kao doma, pri tome ne misleći kako je baš tvoj boravak najljepši na svijetu.

Reci mi ako griješim, ali ako je u mom boravku nered i ustajao zrak, to ne znači da se na sred sobe trebam.. ups! Niti da trebam razbijati namještaj i rušiti zidove. Niti tvrditi da su krivi duhovi. Niti ih prizivati.

Ja ću otvoriti prozore i čistiti koliko je u mojoj moći. Dat ću sve od sebe da se stvari mijenjaju. Ali da umirem ili živim mrzeći, ne pada mi napamet. Imam samo jedan život. Pa čak niti da kukam. Ma kako se to nekima činilo dostojanstvenim.

Ono što nikome ne dam, ne mogu mi uzeti. Između ostalog, osjećaj da na ovom svijetu nisam sama. Vjera u ovakve ljude

update:
s malim korekcijama, ovo bi bila pjesma za dobro jutro



update2:
Draga Levant,
počivaj u miru. u mom sjećanju ćeš uvijek ostati kao draga žena sa psom koji ima strpljenja odslušati cijelu književnu večer.

Najava:



Pripreme:



Kava prije nastupa:



Grad:



Čitanje:





Četiri nas (Irena, ja, Romana, Vladanka):



Fešta u klijeti:





Pogled nakon buđenja:



Kava u Jankovcu:



Ispred planinarskog doma:



"Planinarenje" u suknjici i japankama:



A sad... idemo malo "ubiti oko" na tratini... a onda na put:





(nažalost, Sonje nije bilo)

Evo, došlo je vrijeme i da se odužim Chablis i Lipoj (koga ne zanima ima x u gornjem desnom kutu), a vezano za ovaj kredenac:



Počela sam ga obnavljati još prošle godine. Kako nisam imala nusprostorije, preko zime je "odležao" u susjedovoj garaži, tretiran sredstvom protiv crvotočine i zapakiran u najlon. Sad mu nedostaje još završni sloj boje.



Ako ste primijetili, staklo je mutno. Zapravo, staklo je obično, ishabano, ali sam na njega zalijepila foliju s imitacijom brušenog stakla. Zadovoljna sam kako je ispalo. Na prvom staklu ima nekoliko malenih mjehurića, ali mi je onda asistent popi.. uzeo stvar (pumpicu s vodom) u svoje ruke i drugi komad je ispao savršeno. Folija je samo kliznula i zalijepila se na staklo bez i jedne greške. Još mi preostaje dovršiti farbanje bravica i ključeva.

Pored kredenca se nalazi fotelja koju sam za 300 kn kupila u dućanu s rabljenim namještajem. Obnovljena je skupa s trosjedom. Jednostavno, bilo mi je žao baciti taj komad namještaja jer je od vrlo čvrstog drva i za sve ove godine (za vrijem dok smo živjeli u stanu i spavali smo na njemu) ništa se nije rasklimalo. Odlučila sam se kupiti kvalitetni štof i dati ga na tapeciranje. Potrošila sam negdje oko 3,5 tisuće, ali mislim da nisam mogla za te novce kupiti trosjed i fotelju koji bi kvalitetom mogli biti blizu moje "stare rage" i novog štofa koji je dobila.



U već spomenutom dućanu kupila sam i ormar za knjige (oštećena šperploča na poleđini, a ista se da lako zamijeniti) i okrugli stoliić. Ukupno 200 kn. Vidjet ćemo što će od toga na kraju ispasti.



Volim se tima zabavljati. Nisam neki poklonik modernih linija namještaja (osobito ne zbog materijala od kojih se izrađuju), a za antikni nemam novca (a i da ga imam, pitanje je bi li ga na to spiskala). Osim toga, obožavam kad neki zaboravljeni drveni komad ponovno zaživi.


Kad raskrčim nered oko nove vrtne kućice (sad ću imati gdje "restaurirati" i kad pada kiša), uslikat ću vam roštilj. Od stare cigle, naravno.

A ako ne budete dobri, počet ću s modnim savjetima

Bilo je zanimljivo sudjelovati u raspravi s ljudima čije temeljne vrijednosti i stavove dijeliš, ali se razilazite u nekim pristupu cijelom problemu. Nešto novo naučiš, neke teze potvrdiš. Uglavnom, misliš, kao i svi blogeri, da si nešto pametno učinio, a samo si izgubio dragocjeno vrijeme. "Pametuješ" u prazno, a sve to iz bilo čijeg vidokruga (i glave) nestane jednim klikom na x. Ostanu samo loši osjećaji (pri tome ne mislim isključivo na sebe).

Nisam iz kluba dežurnih desničara (točnije, uopće nisam desničar). No, u komunikaciji s ljudima koji se na blogu.hr deklariraju kao ljevičari ili borci protiv nazadnosti u našem društvu, pitam se koliko vremena treba da sa mnom počnu komunicirati rječnikom koji je postao već uobičajen u njihovoj međusobnoj (lijevo-desnoj) komunikaciji? Koliko vremena nekim ljudima treba da (nesvjesno ili svjesno) preskoče bit mog komentara i proglase me primitivnom i pro-fašisticom?

A sve je krenulo od jednog benignog razgovora s meni bliskim osobama iz RL, o sveraširenoj navadi ljudi u Hrvatskoj da se srame svega i svačega. I što su skrivili i što su krivi drugi. I onoga na što bi trebali biti ponosni. Netko je rekao da se danas prosječan intelektualac hrvatske srami primiti čestitku za Dan domovinske zahvalnosti, pobjede i hrvatskih branitelja. Da se srami države koju ne bi trebao shvaćati (jer intelektualac je) kao neki mit - iracionalnu kategoriju, već više kao vlastiti dnevni boravak u kojem je i njegovom zaslugom nered i ustajao zrak. Bila sam skeptik. A onda sam se razuvjerila.

Danas se prosječan bloger srami čestitati i primiti čestitku. Ili mu je svejedno. Kako god. No, kad dođe dan za paljenje virtualnih svijeća za Vukovar, mnogi će se blogeri okititi tim znamenjem. Neka gori. To je još uvijek In.

Usporedimo vojne akcije na Vukovar i Knin. Jesmo li u Kninu bili agresori pa otud ta doza srama? Je li nakon Knina bilo masovnih likvidacija i logora? Je li itko osporio da su počinjeni zločini i to ne samo od vojske nego i civila koji su danima poslije Oluje harali po tuđim kućama, garažama i štalama?

Ako neki lako mogu opravdati tzv. kolateralne žrtve Bleiburga, kako im tako teško pada promatrati Oluju višedimenzionalno?

Ako zamjeramo domaćim ultranacionalistima što vide isključivo hrvatske žrtve, a minoriziraju srpske, jesmo li bitno drugačiji od njih kad mantramo isključivo o vlastitim grijesima, pri tome nonšalantno prelazeći preko zločina nad sunarodnjacima (pri tome ne mislim isključivo na pripadnost hrvatskom etnikumu), a za koje nitko nikada nije odgovarao?

Moguće da sam primitivna, što mislim da se previše KRIVE pozornosti pridaje osobama koje su u Čavoglavama paradirale sa ustaškim znakovljem. KRIVE, zato što je poanta bila u njihovom prekršajnom kažnjavanju, a ako se to propustilo u pritisku na odgovorne kako bi snosili posljedice svog propusta.

KRIVE i zato što dramatiziranjem i generaliziranjem (svi su čavoglavci ustaše ili, barem ljubitelji istih jer nisu kamenovali nazočne crnokošuljaše) samo stvaramo sve veći antagonizam, samo produbljujemo jaz između (oh, kako mrzim te etikete) crvenih i crnih, a to ne vodi boljitku. Postoji način da se iznese mišljenje, a ne prozove sve stanovnike nekog mjesta, ne izvrijeđa ljude koji su sa sela, ne okrivi sve Hercegovce za situaciju u Zagrebu i državi (i šire), ne omalovaži ljude koji imaju ortodontskih problema i 2500 kuna (da, za toliko se u provinciji radi) da bi iste riješili, a pri tome ne zakinu svoju obitelja, ne baci ljaga na sve branitelje nazivajući ih profiterskom bagrom, simulantima i kako sve ne.

U ovih 11 godina koliko sam na području Istočne Slavonije imala sam se prilike susretati s djecom koja su se ogriješila o propise korištenjem ili, bolje reći, zloporabom simbola, kako državnih tako i onih koji su zakonom zabranjeni. Svakom tom slučaju sam pristupala po osnovnim principima svoje struke (neka neki ne misle da je to samo štreberaj jer su zaista neophodni u radu s klincima) - individualnosti i krajnje koristi za maloljetnika. Zašto je to dijete postupalo tako? Što mi možemo učiniti da shvati gdje griješi, da promijeni svoje društveno neprihvatljive stavove?

Ne možete me uvjeriti da sam to trebala raditi upiranjem prsta, prijetnjom munjama i gromovima, kaznom da zapamti za svagda… Ne. To se radi drugačije. S puno više takta i razumijevanja za kompleksnost cijele situacije. S puno, puno više obzira jer inače postaješ i sam "prijestupnik".

Možda baš zbog te svoje profesionalne deformacije (rad s marginalcima, prekršiteljima zakona) teško mogu prihvatiti radikalne metode i mišljenja. Teško mogu prihvatiti da su ljudi zgroženi jamama, a onda figurativno rečeno, te iste koljače bacaju u jame. Nikako mi ne ide shvaćanje ponašanja tipa: cilj opravdava sredstva. Niti ona: bolje urbani rasist, nego čavoglavac. Čime se to mjeri? I kakve rezultate polučujemo zauzimajući takve generalne stavove, izričući tako teške riječi na račun ljudi za koje samo pretpostavljamo kako se „ćute“ i, ako odemo korak dalje, gradimo moguće hodograme njihovog ponašanja u nekoj ne baš optimistično pretpostavljenoj budućnosti.

Jučer je Modesti objavila post u kojem je iznijela svoje mišljenje, nazvala neistomišljenike primitivcima, pozvala na ignoriranje rasprave. Ona je uvjerena da je to učinila dostojanstveno. Osudila je, djelomično ignorirala s ciljem da pozove druge na ignoriranje i smirivanje strasti. Nekoliko je razloga zašto ja ne vidim dostojanstvo u njezinom činu. Više bih cijenila da je poput studene, pera u šaci i ostalih staloženo (i dostojanstveno) iznijela svoj stav i ako bi moja reakcija bila neprimjerena… ignorirala. Ili napisala post na tu temu kao annabella (s kojom se, btw, razilazim u krucijalnim pitanjima o uzrocima prošlog rata).

Također, razumjela bih je da je pozvala na dostojanstvenu osudu i bojkot sve primitivce ovog prostora. Po čemu sam je ova rasprava s naslovnice zaslužila post, a pojave poput ove nisu? Kako se to mjeri količina primitivizma koja osobu potiče na post poput Modestinog?

Ovo je blog. Ljudi se raspravljaju. Ako imaš mišljenje iznesi ga ili ga zadrži za sebe. Napišeš li post u kojem nekoga prozivaš ili trpaš u koš, a nisi decidirano rekao koga, nego se nadaš da će to taj shvatiti (a usputi cijela blogosfera), onda tu nema dostojanstva. Postoji izraz za navedeno, ali bilo bi to vrijeđanje skupine ljudi određenih seksualnih sklonosti.

Sveta Modejzi i svi sveti ovoga bloga,
Hvala vam što molite za nas
Hvala vam što duboko vjerujete u našu jadnu, primitivnu dušu
i u svoj svojoj visini i svetosti ponizno se žrtvujete
te nama, malima i nezaslužnima,
što smo se usudili misliti drugačije,
pisanim putem poruke šaljete.
Sveta Modejzi, zaštitnice divljih i pitomih,
svečano ti obećajem da te više neću živcirati!
Ni manje.
Jer do tvoje svetosti ionako ne kanim doseći.

Amen.

p.s. sve ostalo kao i u predlošku za molitvu - originalu (osobito ono o stiskanju tjelesnih izlučevina)

Jutros sam se probudila prije sebe, da se zateknem i na prepad vidim ono što ne vidim, a ne da se moraju drugi buditi umjesto mene.

Dragi je još uvijek spavao, što je dodatno potaklo moje sumnje u njegove dobre namjere. Kad se probudi, suočit ću ga s činjenicama.

No, prije toga mi je ostalo učiniti par sitnica jer jučer mi je po pitanju otkrivanja urote bio loš dan. Dobro, jedan-dva poučka, ali od konspiracije ni traga-ni glasa.

Cijelo prijepodne sam hodala gradom ne bih li naletjela na egzemplarni primjerak ustaše ili barem neo-ustaše, onog koji samo čeka pa da otvori neki novi konc-logor, i to možda tu, odmah do mojih vrata. S obzirom da živim u multi-etničkoj „pripizdini“ (o.a. - sva mjesta koja nisu Zagreb, Rijeka, Split ili kakvo turističko odredište), to svakako ne bi bilo dobro.

Kako nam je kritičnog dana policija bila mnogo zauzeta, pa ni jednog od pozera koji su satima uvježbavali budući izgled bojovnika na derneku, nije zaprave ni kobojagi zahvatala, ali su to učinili naši posve i uvijek objektivni novinari, pokušala sam lični i personalno izvršiti svoju građansku dužnost. Odmah moram priznati da su rezultati bili gotovo pa nikakvi. Dijelom i poražavajući.

Na skretanju iz moje enklave, ugledala sam s leđa tipa u crnoj majici. Guzica mu i nije bila neka, ali majica je sasvim dobro sačuvala boju.

- Ustaša koji koristi Perwoll black! – pomislila sam ekstatično i ubrzala korak.

Mislim kako me je čuo kako stresno dišem, jer se naglo okrenuo. Možda je vidio moj razočarani izraz lica. A možda i nije. Kakogod, jebemti crne majice na kojoj Džoni Štulić svira gitaru, a ne piše ništa poput UHDDR, HSP, AG (a nije Matoš) ili barem Ličko-senjska županija.

No, nisam na prvom ćorku odustala. Istraživala sam pozorno. Zavirivala ljudima u zubala, MP3-ove (kod nas još nije stigao br. 4), IQ-ove, pa čak novčanike jer možda u nekom od pretinaca čuči povratna karta do Čavoglava.

Ništa!

Popila sam kavu u kafiću druge nacionalnosti. Priznala sam vlasnici u najboljim godinama da imam paranoičnih problema, jer mi se priviđa da drugi vide, a ja ne vidim kako je Hrvatska ustaška zemlja. Rekla mi je da se ne brinem.

Nije to ništa kako se nekima od 1989. do 1990. priviđalo. Toliko, da se po tom pitanju moralo nešto učiniti.

- Ma nisam više smela da upalim televizor, a da se na mene ne izbeči neki ustaša. Neki od 4.5 miliona. Zato se ne brinite. Ili se brinite, svedno vam. Ne možete ništa da sprečite, ako Vatikan tako hoće - rekla mi je.

Otišla sam vani razočarana.

A onda sam ga ugledala. Bio je mlad. I imao je kapu. I ne samo kapu! Imao je i odoru. Crnu odoru, crn od glave do pete, crna li ga majka rodila.

Zgrabila sam ga svojim hrvatskim rukama i rekla:

- Ti, majmune. Kretenu imbecilni. Neobrazovani. Zini da ti vidim zubalo. Hajde, pjevaj himnu, da čujem jel' je znaš od početka do kraja. Nije ti ovo stručni ili državni ispit pa da te pitam samo prvu kiticu.

Slabe su te moje hrvatske ruke jerbo mi se otrgao. Kao dokaz da sam ga imala u šakama, ostavio mi je samo debeli sloj gareži.

Dragi mi je tvrdio da sam ugrozila sigurnost vlastite pripizdine i da će u sljedećih mjesec dana priprema dimnjaka za nastupajuću sezonu grijanja biti u debelom kurcu. Čovjek je sto-posto zadobio duševne boli.

- Znaš li ti kako dimnjačari teško crnče za svojih 2800 kn, crna ti duša bila? Dođi da te operem, sva si čađava.

Poslije smo išli na pizzu i u šetnju. Kukala sam mu kako su mladi ljudi zaboravili što se dogodilo 5.8.1995., a tako se olako igraju 5.8.1941.

- Zato se ti potrudi da tvoje dijete ne čini slične gluposti.

- Ko? Moje dijete? Ja svoje dijete odgajam u miroljubivom i domoljubnom duhu!

- Kaži mami koji je to dan 5. kolovoza? – pitala sam vlastitog potomka.

- Ne znam – rekao mi je. – Ali znam koji je bio 2. kolovoza. Ilinden.

- Eto! - rekla sam.

- Eto! - rekao je i dragi – trošiš vrijeme na virtualnu djecu, a rođena te popišaju.


- Jesi li ti Ustaša? – pitala sam ga na kraju.

- Ja?!!! – zinuo je.

- Hajde, priznaj. Neću te prijaviti policiji. Ti si bio onomad u Čavoglavama, s onom tvojom mađarskom frajlom. Stoposto si to učinio iz ideoloških razloga ili barem zato što potajno obožavaš MPT.

- Draga, to je bio Woodstock. Bio sam mlad, zaljubljen i napušen. Ok, dobro.. ne baš napušen, ali sam popio nekoliko Žuja. Ljubav, ljubav i samo ljubav... Molim te, ne seri.

Po povratku smo otkrili jamu. Nije bila Jazovka, ali nazvali smo je vrlo slično. Dragi je otišao doma po motiku i rukavice, a dijete po košaru za branje voća. Žrtva je, na sreću, bila živa. Eno je na mom travnjaku. Gricka jabuke. I gleda me. Samo što nije počela pjevati:


Diže se Ježić, oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
-Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!

Nije za mene crn pogled na svijet. Ja sve vidim u bojama. Da si nisam kojim slučajem umjesto natrena u kavu ubacila prozac-dva? Zaključila sam: Ja sam jež. I ne može me par klauna u crnom razuvjeriti da su oko mene uglavnom i ogromnom većinom ježevi. Doduše, sve umorniji, iscrpljeniji, jadniji, spremni zaboraviti neke stvari, ali ježevi.

Sad ću u svojoj ježevoj kućici skuhati kavu. A onda ću nazvati dragog. I pitati za tu Mađaricu.

- Ma kako si mogao s Mađaricom u Čavoglave, smantala te načisto! Pa zar si zaboravio da su i oni bili u sili osovine!? - reći ću mu prijekorno. - Znaš li ti da neprijatelj nikada ne spava?!

Bez namjere da umanjim bilo čiju patnju, bez namjere da opravdam bilo čiji zločin, bez namjere da zanemarim ijedan bačeni kamen, povike i psovke uz cestu... da veličam gluposti kao što su ratovi...



... ipak se ne mogu oteti dojmu da smo nakon 15 godina baš u toj mjeri skloni selektivnom pamćenju.

Ma koliko ne bilo In, ma koliko zvučalo retro: Čestitam vam Dan domovinske zahvalnosti

nije baš tour jer smo se vraćali istom rutom (put kroz šumu Raškovicu odlažemo za sljedeću / sušu / priliku )... životinja koju vidite nije klokan...

Mary, rekao sam ti da se ne igraš takvim stvarima. Dobro, ne baš odmah. Prvo sam, kako mi to pristojnost nalaže ili, ako ti je tako draže, posljedice mog rigidnog odgoja, onog zbog kojeg si godinama izrugivala ("Oh! A što o tome ima reći mamin sin..?") - šutio. Bez obzira koliko si me živcirala, bez obzira koliko radila ludosti – sebi i drugima, mislio sam da je to tvoje pravo, pa čak i ako se meni ne osobno ne sviđa, bolje reći, malo mi se k'o da mučilo od svega, ali... da tko sam ja, vrh vrhovni, pokrov svakom loncu, pa da se sudim sudovati..? A i nije me se ticalo. Stvarno! U početku, ne. Ni kad si pila, bančila, razmetala se. Ni kad si tajila naše ime, kiteći se kojekakvim nadimcima. Bio sam samo možda malo tužan, moja madame Butterfly, ostarjela noćna leptirice s podočnjacima ispod dva bivša badema. Kako da ti objasnim da mladost nije ono za čime trebamo plakati?

Nisu me smetale ni tvoje sulude vožnje u tuđim autima (jer su bolji, brži, jači), muževima - mužjacima (jer su bolji, brži, jači), sponzorima (jer su... ma nabijem ih!), dok bi kroz otvorene prozore uglancane mašine sitne noćne sate parali glasni zvuci muzike. Ili je to bila vaša požuda? Nisam se obazirao ni na tvoje vulgarne svađe s policajcima koji bi, Mary draga, samo radili svoj posao. Zaustavili bi te, puhala bi, naplatili bi ti kaznu, a potom zvali mene jer su se plašili za tvoju sigurnost. Ništa više. Jer nisi ti, ljepotice moja, kriva njima više nego meni, a ja te, do danas, nisam krivio. Ni zašto. Ni za tvoje grudi koje su se često i vrlo proračunato prelijevale preko granica pristojnosti, ni staro tijelo kojim si okolo lelujala, nosila ga na način šiparice. Dapače, volio sam tvoju kožu od pola vijeka i mozak djeteta i mislio, proći će sve to. Ne može vječno trajati. I, zapravo, ne tiče me se. Ja sam za takve pojave ionako već odavno mrtav čovjek. Ne dotiče me niže od pupka. Ne pronalazim više sebe ispod te točke.

Mary, ti znaš da nisam tip koji mrzi ženska kokodakanja pa čak i kad su glasna, preglasna, pa čak kad je u njima ono zadnje „k“ poput švicarskog noža koji se zabija ravno u sljepoočnicu. Pa čak i kada se, naglašavam – ciljano, ubode u konzervu od moga staračkog mozga i onda po njoj kljuca. Struže. Struže, stru.... Kokodakk.. Kokodakkkk... Kkk

Mary, zaboga, i to bih trpio. Gulio bih do zadnjeg trenutka. Dok oboje ne bi odustali: ja od tebe, ti od drugih. I od želje da budeš ono što nisi i ne možeš biti. Dok nas ne bi nas pojela skleroza. Obljubio Alzheimer. Ne zato što sam dobar. Ni slučajno! Ni zato što sam licemjer. Ni blizu toga. Imao sam ja, draga, vjerovala ili ne, i drugih slatkih pa i kiselih briga. Nisam htio ni da ti se hvalim kostoboljom, a ni da ti pred nos bacam ono malo podviga. Putar se na glavi ionako otopi. Kad tad.
Šta će nam to? Šta će njoj... to, mislio sam. Velika je kuća. Za oboje u njoj ima mjesta. Svaki u svom kutu neka nađe vlastitu igračku. Ali ne to, ženo! Ne to, pobogu!

Samo da nisi posegnula!

E, onda mi je, Mary, zaista pukao film. Rekao sam ti lijepo: Ne igraj se takvim stvarima. Opasno je. A ako baš moraš, ne čini to pred djecom, u dnevnom boravku. Nema veze što su odavno punoljetni. Omaknut će ti se!

I kog ti je vraga uopće trebao taj pištolj?! Nismo li svi dovoljno strepili i bez toga?